Text o vinima

beograd.com discussion board: Cookery (Kulinarije) [Moderated]: 3. Pica / Beverages: 3.2 Vino / Vines: Text o vinima
By Branislav Cetina (Bcetina) (bgd65-172.verat.net - 217.26.65.172) on Friday, August 10, 2001 - 8:09 am: Edit Post

Vino pobudjuje veliko interesovanje, o vinima svako ima svoje, najcesce neprikosnoveno misljenje. A to je beskrajna, vrlo sofisticirana i delikatna tema. Narocito o vrhunskim vinima.

Shvatio sam da je malo verovatno da cu ikada u zivotu probati neko vrhunsko vino, a i da ga probam, to mi nista ne bi znacilo, ne bih imao sa cime da ga uporedim. Ne bih mogao da ga razumem.

Svejedno me zanima da procitam nesto interesantno na tu temu. Na zalost, kod nas ima vrlo malo literature sa tom temom. U stvari jedina koju ja znam je stara knjiga Igora Mandica (stari zagrebacki smeker) “Extaze&Mamurluci”. Sjajna knjiga, duhovita, sarmatna i pre svega informativna. Ako je negde sretnete, kupite je, treba je imati u bibljoteci. Na zalost, retko se srece. Ja sam je dobio na kratko, pa me nije mrzelo da povadim neke citate za licnu upotrebu. To sam radio na brzinu jer sam morao da vratim knjigu, pa sam skracivao koliko sam morao.

Posto je interesovanje veliko a pravih informacija niotkuda, resio sam da ovaj text podelim sa vama. Ako vas interesuje bilo sta o vinima, narocito slaganje sa jelom, skinite ovaj text. Ima puno dragocenih informacija iz raznih enciklopedija koje uz veliko znanje i sarm Igora Mandica cine sjajno stivo.

A ja cu da se slozim sa jednom tvrdnjom, “najbolje je ono vino koje imas” i tacka. A sta mi drugo preostaje.

Pozdrav, Bane
ps cini mi se da je onaj nas enolog Jovic napisao neku knjigu o vinima ali nisam siguran, ja je nisam video. Ako neko nesto zna o slicnoj literaturi, neka javi.

pps dakle, ide text ovinima u nekoliko nastavaka


By Branislav Cetina (Bcetina) (bgd65-172.verat.net - 217.26.65.172) on Friday, August 10, 2001 - 8:13 am: Edit Post

Igor Mandic Ekstaze&Mamurluci (izdanje August Cesarec 1989 Zagreb)

»Ako se uzima umjereno, voda nikome ne moze skoditi.« Mark Twain

U vinu ima 2/3 do 4/5 vode! Dakle, u jednoj litri vina 650-800ml vode.

Sirenje kulta vina 129
Vino nisu pronasli Grci: izgleda da su ga najprije uvozili u vrcevima s Krete. Divlja loza je rasla na juznoj obali Crnog mora, odakle se vinogradarstvo prosirilo kasnije na planinu Nisa u Libiji, preko Palestine, do Krete; do Indije je doslo preko Krete, a putem kojim se u broncano doba trgovalo cilibarom, stiglo je u Britaniju.

VINO I VODA, Uticaj Grka i Rimljana, symposion, 39,40
Vazno je ovo : mjesanje vina s vodom bilo je obavezno u staroj Grckoj i u Rimu, pa se mozda ne bismo zaletjeli suvise u spekulaciji ako bismo rekli, da su taj obicaj oni prenijeli na starosjedioce po svojim jadranskim kolonijama, od kojih su ga kasnije naslijedili dosljaci.
Osim jutarnjeg obroka, kruha umocenog u cisto vino, Grci nisu pili vino uz jelo, vec su se cuvali za kasni vecernji ritual, za – symposion! Posto bi povecerali u prijateljskom krugu, razmicali bi stolove, donosilo bi se vino, uzvanici bi poustajali, kucedomacin bi prineo zrtvu ljevanicu, svi bi zapjevali simpozijski pean u cast boga Dioniza i seansa bi bila otvorena.
Medju gostima bio bi imenovan »simpozijarh«, dakle sef simpozijuma, koji bi odredjivao koliko ce se vrceva ispiti i u kojem ce omjeru vino biti pomesano sa vodom. U velikoj zdijeli robovi bi pravili odredjenu bevandu i onda svakome gostu uljevali tu mesavinu, tako da su svi ispijali isti broj vrceva, po cemu se mogao pratiti stupanj individualne opijenosti.
Te dugotrajne pijanke – dakle, ne vecere na kojima se trosilo vino, nego specijalne svecanosti posvecene picu – imale su stoljecima ritualni i magijski prizvuk, koji se odrzao i u rimskoj kulturi, ali u njoj se postepeno rastocio.
Pocelo se piti vino i uz obroke, ali ne samo to: ljubav prema vinu izgubila je naglaseno drustveni karakter i dobila je oznake privatne strasti, odnosno individualne kulture. Pjesnici i filozofi medju prvima su naucili profinjeno gustirati specijalna vina u osami ili uskom krugu, bez simpozijskih preterivanja. Ali stoljetna tradicija antike ipak je ucinila bevandu mediteranskim obicajem, koji se u Italiji i Francuskoj zadrzao sve do 17.stoljeca, a kod nas, vidimo, do danas...
... Zatim kaze da Grci nisu vino mesali samo sa vodom vac sa svacim. Na primer: morskom vodom, smolom (i dan danas, Recina), ilovacom, mramornim prahom, cvetnim aromama (ruza, ljubucica, mirta, lavanda), zacinima (cimet, pelin, safran, lincura), pa su ga cak i dimili, ko slaninu.
...Pa kaze: Sve su to ipak posebni slucajevi koji samo potvrdjuju pravilo – da je svako dodavanje bilo cega u vino pravo svetogrdje.
No, zasto su Grci i Rimljani to radili? Jednostavno zato sto su njihova vina bila prejaka, teska i gusta, pa su prema nekim procjenama uglavnom imala 17-18vol.% alkohola! Pod jarkim mediteranskim suncem – jer je u starini samo najjuzniji pojas Evrope bio vinogradarski kraj – s enoloskim znanjem koje nije nije bilo bas blistavo prema danasnjim mjerilima, pravljena su puna, aromaticna, ocito slatka vina, nesto kao danasnji dalmatinski »prosek«...
Prosjecno jako vino bilo je ono koje je trazilo tri djela vode na jedan dio vina, ali kad su u igru ulazili bogovi i pjesnici, onda ni stari Grci nisu znali mjeru. Tako nam Homer prica da je Odisej napio Polifema sa slatkim vinom, bogovskim picem, ali koje je pomjesano sa vodom u omjeru cak 20:1 u korist vode! Kad su od takve bevande padali cak i divovi, to je vino nerazblazeno zaista bilo kao grom! ...
... Gajenje vinove loze i pravljenje vina seze u neistrazene dubine povjesti, sve tamo do 9000 godina prije nase ere.
Grcki kolonizatori su doneli vinovu lozu na atinske otoke i priobalno podrucje Jadrana u 4. veku pre nove ere, a kasnije su Rimljani razvili vinogradarstvo i u unutrasnjosti.
Ako igdje, a ono u vinogradarstvu i podrumarstvu tradicija NIJE sveta.


Bakanalije,
Grcki Dioniz (rimski je bio Bakhus), Zeusov sin, bijase bog vina i vinogradarstva, sto je toliko vazna funkcija da ga je bespogovorno i logicno zapala najljepsa boginja sa Olimpa, sama Afrodita, boginja ljubavi. Iz veze vinske opojnosti i vrhunske ljepote nije se mogao roditi nitko drugi do pohotni Prijap, bog plodnosti i zastitnik vinograda i vrtova, olicenje muske ukrucenosti.Vino i erotika su od samog pocetka ljudske kulturne povjesti spleteni u grc: nista vise, ali nista ni manje od case-dvije dobrog vina nije potrebno da nam iskra erotike obasjava i sumorne dane ovoga kasnoga stoljeca,

Velike obnove vinograda,
Bile su tri velike obnove evropskih vinograda, prva skraja 19 stoljeca, nakon pustosenja filoksere; druga je obavljena izmedju 1920. I 1930. Godine; a treca nakon 1950. Godine.
O modernom podrumarstvu se sme govoriti tek nakon Pasterovog doba. Svi bitni zakoni o vinu, sve kodifikacije, svi popisi i propisi doneseni su pocetkom ovog stoljeca.
Dobijanje vina je suvise je vazna stvar da bi se prepustila amaterima, seljacima, hobistima ili tradicionalistima.
Razlikujemo svega 4 ukusa (slatko,slano,kiselo i gorko) ali covek je u stanju da razlikuje 200 aroma.
Zestoka su pica usamljenicka, pivo je napitak povrsne i bucne drustvenosti, a flasu dobra vina treba podijeliti sa osobom suprotna pola, ako je moguce u atmosferi erotske napetosti.

Sampanajc,
Markiza de Pompadur (1721-1764-), glasovita razbludnica i milosnica francuskog kralja Luja XV, rekla je: »Sampanjac je jedino vino koje drzi zenu lijepom i nakon pica«, sto je dosta jasno.
Cak i u vecim kolicinama to fantasticno vino – za koje se kod nas, nazalost, misli da je iskljucivo slatko i s kojim mnogi upravo zbog toga imaju neugodna iskustva – ne kvari dah i ne skodi tenu, nego tek izaziva iskricavost citavog bica.
Pravi prirodni pjenusac na bazi provrelog zrelog vina, metodu pravljenja kojega je svijetu ostavio, prema legendi, glasoviti svijecenik Dom Perignon (benediktinac iz opatije Hautvillers, u dolini Marne, dakle u srcu francuske pokrajine Champagne), kompletno je vino u svim inacicama, dakle od izrazito suhog i suhog, preko poluslatkog, do slatkog, pa dakle pokriva sve ono sto se od vina zahteva.
Kao vino jedinstvene raznolikosti u svojoj vrsti, on udovoljava svim vrhunskim zahtijevima slaganja s jelima, pa ga mogu piti kao aperitiv, kao vino uz predjela (skoljke, jastog, losos, kavijar, guscija jetra itd.), kao vino uz glavna jela (biftek, hladna pecenja, narocito uz hladnu divljac), kao vino uz slastice i voce i kao desertno vino.
Nekom nesrecom, buduci da je pravi Sampanjac u nas nedostupan, mnogi su se nasi domaci gozbenici dali namamiti njegovim mitom, pa su se iznenadili kad su ih losi (domaci ili cak uvozni) nadomjesci za sampanjac, konzumirani nakon teskih (crnih) vina, jednostavno doveli do mucnine.
Sampanjac je toliko fino vino da bi ga se smjelo dovoditi u sudar s neodgovarajucim jelima i sljubljivati s pogresnim vinima. Sampanjizirati – to je umijece, ali i luksuz, pa je to pice od 17. Stoljeca do danasnjih dana istoznacnica za parajlijski provod.
Cini se da je to jedino vino koje se ne moze demokratizirati, pa cemo ga kao povlastenu temu sada ostaviti po strani.


By Branislav Cetina (Bcetina) (bgd65-172.verat.net - 217.26.65.172) on Friday, August 10, 2001 - 8:14 am: Edit Post

Maltretiranje vina,
Vino je zivo bice u kojemu se neprekidno dogadjaju stanovite reakcije, ponekad usporene, ali neoporecive, pa to treba uvazavati.
Vazno je znati da se visokokvalitetno vino uzrujava putovanjem i maltretiranjima, promjenama temperature, velikim vrucinama, vibracijama i neprirodnim polozajem flase. Kupljenom vinu treba kod kuce, u uvjetima pravog podruma, dati dovoljno vremena da se pribere, da dodje k sebi: na temperaturi od 12 stupnjeva, daleko od jakog svetla, vibracija i mirisa, u prozracnoj prostoriji, s etiketom prema gore, polozenom vodoravno tako da vino natapa cep... – Ono ce u flasi postati ono sto je bilo ranije.

Hobi vinogradari,
Vlastito vino je hobi-vinogradaru najbolje na svijetu i pred njim se mogu sakriti sva ona razvikana francusjka i italijanska, da ne govorimo domaca »industrijska« vina. Vi mozete takvom hobi-vinogradaru i vikend-podrumaru kritizirati njegov »pravi« posao i ostvarenja, svejedno da li je on cinovnik, filozof, slikar, pisac, direktor ili sofer..., mozete dovoditi u pitanje i njegovu pamet i moral, talenat i hrabrost, ali nikad mu se necete toliko zameriti kao ako se usudite kritizirati njegovo vino! To je granica koju nitko ne smije preci, pa neka tako bude: od te strasti nema nikome stete, osim sto nas sutradan nakon posjeta nekoj takvoj klijeti ili konobi, moze gadno boliti glava.

Sastav kucne enoteke,
...Da pokusamo sastaviti spisak za jednu dobru domacu vinoteku: naime, potrebna su nam suha, tanka, fina bijela vina za aperitive i predjela (tu su sva slovenska vina nenadmasiva), zatim jaca suha bijela vina, punija i aromaticnija za ribu (nesumljivo iz podrajona srednje i juzne Dalmacije), onda zrela i harmonicna, suha bijela vina srednje Slavonije i Podunavlja), zatim lagana i trpkasta crna vina (istarski i slovenski terani), suha i teza crna vina (burgundci, merloti, zatim jaka mekodnska crna vina), obavezno ruzice (tu su srpska vina neusporedivo najbolja), napokon prirodna desertna vina (dalmatinski proseci, muskati i sl.) i pjenusci (slovenski su i u ovoj kategoriji danas najuspesniji).

Ritual otvaranja flase, 68
Vino treba predstaviti, flasu valja pazljivo otcepiti (sa sto manje ostecenja cepa), staro vino valja »dekantirati«, naime pazljivo otociti iz flase u prikladni bokal za serviranje, kako bi se odvojio eventualni talog (koji je posve prirodan), a onda poceti s degustiranjem, koje je samo po sebi ritual. ...

Amatersko kusanje, 70
Ocenjujemo uvek cetiri glavne karakteristike: boju, bistrocu, miris i okus vina...!
Prema boji vina u casi, a ovisno o vrsti vina koju smo natocili (bijelo, opolo, ruzica, crno), mozemo znati da li ono odgovara karakteristikama loze od koje potjece ili je iz ovih ili onih razloga obojeno drukcije. Po boji se vide vrline i mane doticnog vina i tehnologije kod vinifikacije.
Prema bistroci vina takodje procenjujemo kako je neko vino odnjegovano ili »skolovano«; prema tekucosti dijelimo ih na lagana, teska i sluzava, a prema zivosti na mirna i gazirana, odnosno biser i pjenusava vina (prema kolicini ugljicnog dioksida).
Prema mirisu trebalo bi znati ocijeniti intenzitet, profinjenost, sklad i originalnost vina, a kod toga imamo mirise koji dolaze od sorte grozdja (primarni mirisi ili aroma), od alkoholne fermentacije (sekundarni mirisi ili buke vrenja) i od starenja (tercijalni mirisi ili buke starenja). Za svaki od tih mirisa strucnjaci imaju potanja odredjenja, ali i ovo je vec dovoljno komplicirano.
Prema okusu pak ocenjuje se punoca, alkoholnost, harmonicnost i intenzitet vina i to ponovno u specificnim potanjim terminima...

Temperature vina, hladjenje i sambriranje, 72
Jedino sto svaki amater mora apsolutno znati i jedino u cemu treba biti nepopustljiv, to je pitanje temperature serviranja vina. Osnovno je ovo pravilo: bijela se vina piju rashladjena, a crna »sambrirana«, tj. na temperaturi prostorije u kojoj se serviraju. O tome su nesto naculi svi amateri, a ponekad i nasi gostionicari, ali svi uglavnom rade iste pogreske. O cemu je rec? Pravilno sambriranje glasi otprilike ovako: flase crnog vina treba najmanje dva sata prije serviranja donijeti iz podruma u blagovaonicu, otcepiti ih da se vino »prozraci«, i da tako vino dodje na idealnu temperaturu. Ali – nota bene – to su pravilo prije nekih dvijestotinak godina uglavili gurmani i ljubitelji vina, koji su flase obavezno drzali u podrumima, ali na temperaturi od najvise 10 stupnjeva, dok je u njihovim stambenim prostorijama temperatura u najboljem slucaju iznosila 18 stupnjeva!!!
Evo kako pravila o temperaturi vina propisuje »Novi gastronomski Larusse«:
- slatka bijela vina: izmedju 2 i 5 C;
- sampanjac: izmedju 5 i 7 C;
- suha bijela vina: izmedju 5 i 8 C;
- ruzice: izmedju 8 i 10 C;
- lagana crna vina: izmedju 10 i 12 C;
- teska crna vina: Izmedju 15 i 18 C.


Sauternes, 76
Zar se slatka vina piju na pocetku obroka? Paradoksalno, ali je ponekad bas tako! Jedno od najglasovitijih francuskih vina upravo je bijelo prirodno desertno vino Sauternes (Sotern), iz vinorodne regije Bordeaux, koje je sluzbeno klasificirano jos 1855. Godine! To izvanredno delikatno i jako slatko vino, jedinstveno u svojoj vrsti (nalikuju mu rajnska i mozelska vina s oznakom »Trockenbeerenauslese«) i neobicno skupo, pravi se od savrseno zrelog grozdja koje dosize tzv. Plemenitu trulost, buduci da ga spopada gljivica Botrytis cinerea.
Komplicirana prerada, dug proces vrenja, s mnogo tehnickih finesa u vinifikaciji, ali bez ikakvih umjetnih zahvata, tek nakon 4 godine daju tako savrseno prirodno desertno vino da moze biti stavljeno u prodaju.
Takav Sauternes – koji dolazi iz cetiri komune, Sauternes, Barsac, Bommes, Preignac i Fargues – s oznakom kvalitete i »dvorca« u kojemu je punjeno vino, Francuzi tradicionalno piju za desert, kad ga mogu sebi priustiti. No, odavno se vec odomacila tendencija da se takvo vino savrseno slaze sa guscijom jetrom i s nekim ribama, narocito s lososom.


By Branislav Cetina (Bcetina) (bgd65-172.verat.net - 217.26.65.172) on Friday, August 10, 2001 - 8:17 am: Edit Post

Razumna zedj, 99
Pa sad malo matematike:
- Zdrav covjek moze iz organizma bez stetnih posljedica izluciti, u 24 sata, 1 gram alkohola po svakom kilogramu tezine;
- volumnim postocima alkohola u vinu odgovaraju slijedece vrijednosti izrazene u gramima na 1 litru:

10 vol% - 79.30gr.
11 vol% - 87.30gr
12 vol% - 95.20gr
13 vol% - 103.15gr.
14 vol% - 111.10gr

- 1 gram alkohola daje 7 kalorija.

Pa racunajte, recimo covijek od 70kg moze dnevno potrositi 70 grama alkohola bez stetnih posljedica, sto znaci da »smije« popiti 0.7 litara vina sa 12 vol%, ali pod uvjetom da se bavi nekim fizickim radom, inace nesto manje, oko 0.5l.

Sutnja, 149 o opisivanju ukusa vina
O bilo kojoj »senzaciji« prilikom kusanja vina ne da se govoriti mnogo, jer se repertoar raspolozivih pojmova neminovno brzo iscrpljuje. Filozofija degustacije ubrzo se svodi na sutnju, jer se ispijena casa dobra vina ne da objasniti nikakvim rijecima, osim ako sugovornika ponudimo istim vinom. I tada, jednom ritualnom gestom, nekim uznesenim pogledom, stanovitim blazenim izrazom na licu, mozda nekim pokretom ruke, uzdahom, osmijehom, usklikom i slicno, sugovornik ce nam bez rijeci ponekad najbolje prenijeti svoj utisak.

Superiornost vina, 154
Tri su razloga nadmocnosti vina nad drugim picima: 1.velika razlicnost okusa vina zavisi o lozi, zoni i klimi; 2. mogucnost starenja, dotjerivanja, njegovanja i cuvanja i 3. mogucnost putovanja!
...I tako vec nekih 3000 godina u Evropi vino se pravi od grozdja evropske vinove loze, ali da nije bilo Amerikanaca, danas bi sve to bilo - literatura. Naime kad se famozna trsna usa iliti filoksera sezdesetih godina prosloga stoljeca preselila na Stari kontinent s Novoga, ona je gotovo do kraja istrijebila tu »nasu« lozu. Paradoksalno, ali jedini lijek koji se do danas pokazao uspijesnim jeste opet americki uvoz: naime, evropska loza se obnovila cijepljenjem na otpornom korijenu americke loze i na njihove hibride i s time se Novi kontinent iskupio za katastrofu koju je (gotovo) nanio Evropi.

Dvije zablude, 156
Tu postoje dvije velike zablude: prva je da se vino i danas moze proizvoditi na nekadasnji primitivni nacin, odnosno da »priroda zna najbolje« i da njoj treba prepustiti inicijativu; a druga je da su vina u proslosti bila ne samo dobra i fina nego mozda cak i bolja od danasnjih, kad se »kemija« umijesala u te prirodne procese!
...Naime u prirodi nema vina...Sok grozdja prepusten sam sebi daje kvasinu (sirce) i to losu...

Vino i ukusi, 175
Vino se, dakako, pravi od grozdja vinove loze, ali svoju povijesnu slavu i kulturni ugled ono zahvaljuje upravo golemoj raznolikosti okusa sto ih pruza. Vino je jedno i jedinstveno samo kao zbirni pojam, dok vina ima na stotine, na hiljade vrsta. Nije cak ni tocno da raznih vina ima koliko i raznih sorta grozdja: ista sorta na dvije strane sveta daje dva potpuno razlicita vina. Ne samo to nego i na mnogo manjim razdaljinama, cak i kad su tlo i klima gotovo potpuno slicni, opet ista sorta ne daje jednakovrijedna vina. Ako cemo bas cijepidlaciti, a to nam jedino preostaje kad je rijec o ovako zanimljivim stvarima, onda ni isti vinograd ne daje uvijek isto vino. Ovisno o kvaliteti pojedine berbe vina istoga vinograda razlikuju se kao djeca istih roditelja. Idimo do kraja pa recimo da grozdje s jedne strane vinograda ne daje isto vino kao i grozdje s druge strane. Stovise, nije svejedno u koje se doba grozdje bere, da li ujutro ili navecer...

Beskrajna raznolikost, 176...
To je trebalo naglasiti: velicina je vina u beskrajnoj raznolikosti okusa, sto ga cini nadmocnim svim drugim napitcima, a opet jednim i jedinstvenim pojmom!
U Italiji postoji 3.811 vrsti vina, a kod nas 700-800.

Aforizmi,
»Postoje dva razloga za pice: jedan je, kad si zedan, da to utazis, a drugi je, kad nisi zedan, da to preduhitris.« Thomas Love Peacock
»Ima vise starih pijanaca, nego starih ljecnika.« Francuska poslovica


By Branislav Cetina (Bcetina) (bgd65-172.verat.net - 217.26.65.172) on Friday, August 10, 2001 - 8:20 am: Edit Post

Dvanaest najvecih svjetskih vina, 189
Gault i Millau su jednom prilikom (Time 18. 2.1980) uspostavili listu svojih dvanaest najdrazih vina i bice najbolje da je upoznamo.
Chateau Petrus, francusko crno vino (regija Bordeaux, komuna i sektor Pomerol) : »zamamno crno vino, koje zdruzuje finu jakost s istancanim bukeom sto podseca na gomoljiku.«
Chateau Lafite-Rotschild, francusko crno vino (regija Bordeaux, komuna Pauillac, sektor Haut-Medoc): »Izvanredno puno, zrelo, mirisno, gotovo, feminino vino iz jednog od slavnih vinograda Medoka.«
Chateau Mouton-Rotschild, francusko crno vino (regija Bordeaux, komuna Pauillac, sektor Haut'Medoc): »Jedno od bajoslovnih velikih vina Pauillaca, jako i tamno, vino izrazenog intenziteta.«
Cahteau Haut'-Brion, francusko crno i bijelo vino (regija Bordeaux, komuna Pessac, sektor Graves): »Jedino vino izvan Medoca koje je proglaseno cuvenim u glasovitoj klasifikaciji 1855. Vino velike osebujnosti i snage, dugog sazrevanja i trajanja.«
Romanee-Conti, francusko crno vino (regija Bourgogne, komuna Vosne-Romanee, departman Cote d`Or, sektor Cote de Nuits): »Najcuvenije vino iz Vosne-Romanee. Mozda najtrazenije vino na svjetu. Izrazajno, zivahno i barsunasto.«
Chambertin-Clos de Beze, francusko crno vino (regija Bourgogne, komuna Gevrey-Chambertin, sektor `Cpte de Nuits, departman Cote d`Or): »Kad je najbolji, ovaj burgundac zasjenjuje druge chambertine i vecinu ostalih vina.«
Georges de Latour private reserve Cabernet Sauvignon, crno vino iz SAD (kalifornijska regija, distrikt Napa Valley): »Velicanstveno vino iz vinograda Beaulieu. Na celu americkog izazova trzistu kvalitetnih vina, ono se mijeri s najboljima sto ih moze proizvesti Stari kontinent.«
Vega Sicilia, spanjolsko vino (Douro Valley): »Malo poznato spanjolsko vino, velike osebujnosti kad korektno ostari.«
Tyrrells Hunter River Pinot Noir, australijsko crno vino (New South Walse): »Puno, velicanstveno vino, koje moze izdrzati usporedbu s najvecima iz Cote de Nuits.«
Le Montrachet, farncusko bijelo vino (regija Bourtgogne, komune Puligny-Montrachet i Chassagne-Montrachet, sektor Cote de Beaune): »Vjerojatno najvece suho bijelo vino na svijetu, blago i velicanstveno.«
Chateau – Yquem, francusko bijelo vino (regija Bordeaux, komuna i sektor Sauternes):
»Ovo nevjerojatno puno, neusporedivo desertno vino, stoji samo u svojoj klasi. Bozanstvena kombinacija okusa i bukea, koja potjece od grozdja blagoslovljenog s »pourriture noble« (plemenitom trulezi)«.
Ayler Herrenberg Beerenauslese, njemacko bijelo vino (regija Mosel-Saar-Ruwer, SR Njemacka): »Chateau-Yquem sjeevra – njemacko vino sa svom nedokucivoscu Sauternesa, kombinirano sa socnoscu najboljih Mosela.«


By Branislav Cetina (Bcetina) (bgd65-172.verat.net - 217.26.65.172) on Friday, August 10, 2001 - 8:21 am: Edit Post

Enofilija kao deo gastronomije, 198
Osnovna je ova teza: vino postoji da bi se pilo uz jelo! Enofilija je deo gastronomije, a ako to nije dovoljno, onda treba ponoviti da prava ljubav prema vinu ne moze postojati bez gastronomske strasti. Dobro vino razvija svu paletu svojih mogucnosti tek kad sekundira osjetilnim senzacijama sto ih izaziva gastro-art!
...Brbljanje o jelu i pilu moze se kolicinski usporediti jos jedino s brbljanjem o seksu, politici i sportu, ali sto god rekli, cini se da su te teme neiscrpne!

Pucka praksa, 199
Kod narodne hiljadugodisnje prakse – nema problema: uz bilo koje jelo najbolje ide ono vino koje imamo, i gotovo!

Narodni specijaliteti i vino, 201 i Kamenice, 202
...Teza o prirodnom harmoniziranju narodnih jela i lokalnih vina mora ostro doci u pitanje! Pogotovu zato sto priroda i lokalna tradicija zajedno stvaraju apsurde s kojima nije tesko razracunati. Na primer: na nekoliko mjesta na nasoj jadranskoj obali, gdje se mogu dobiti izvanredne svjeze kamenice (ostrige), godinama su nam uz njih nudili lokalno crno vino, gusto, tesko i jako, a poznato je da je to uzasan spoj! Fino, njezno meso kamenica, drhtavo i delikatno, ta vrhunska ambrozija biva razorena, unistena i upropastena ako je zaljevamo vinom koje pase tek uz masnu plavu ribu i uz snazne brodete. Uz kamenice idealno ide najprije najbolji sampanjac i to vrlo suhi (sec, extra-sec i brut), a onda vrhunska suha bijela vina, nikako jaka dalmatinska s visokim postotkom alkohola!
Ali, po tradiciji kraja, jer nema drugog izbora, svi su uvjereni da je jedino postojece resenje idealno, i tu je svaki spor uzaludan. Kako vam danas na tim mjestima , kao veliki napredak u rafinmanu, nude jos samo obicna, reska, stolna bjela vina, jedino je rjesenje donijeti vino sa sobom ili ga se uopce odreci. Eto, to je mudrost prirode i tradicije.

Razvoj kuhinjskog uma, 203 + Gastrolekt, Gastroart, 203
Od seljackog ognjista, do kuhinje po feudalnim dvorcima, od skromne gradske kuhinjice, do golemih kuhinjskih instalacija po gospodskim palacama, od krcmica, do luksuznih restorana... – kuhinjski um presao je epohe napretka i stagnacije, konzervativizma i revolucionarnosti. Kad se kuharstvo odijelilo od obitelji, da bi postalo umjece, okus se odvojio od tradicije zato sto je posao u istrazivanje novoga. Narodna kuhinja je konzervativna, a medjunarodna kuhinja je eksperimentalna. Kulinarski govor pojedinog kraja - nazovimo ga: »gastrolekt« - osnova je s koje masta moze poci, ali tek smiono osvajanje novih proizvoda, zacina, mirisa, tehnika pripremanja, kombinacija itd. dalo je ono sto poznajemo kao modernu kuharsku vjestinu, nazovimo je: «gastro-art«.

Pravi barabri, 204
Nesto o »barabrima«, koje dijelimo na prave i na lazne. O pravima nije vrijedno trositi mnogo rijeci: to su ljudi koji se hrane, a ne jedu, koji utazuju zedj, a ne piju, koji jelo i pice trpaju i naljievaju u sebe, a ne blaguju i ne uzivaju za stolom. Njihovo je pravo da tako raspolazu svojim ukusom, ali im odricemo pravo da se mijesaju u ova pitanja. Pojam »barbarina« samo je slikovito upotrebljen i odnosi se tek na gastronomski i enofilijski stav, ali kad bismo malo zaceprkali ispod povrsine i drugih njihovih stavova, bojim se onoga sto bismo mogli otkriti.
Askete takodje mogu doci u ovu kategoriju, ali njih se ionako valja cuvati: to su ljudi od strasti, fiksnih ideja, nepokolebljivi. Oni se hrane skrto, a piju samo vodu: bojim se covijeka koji pije samo vodu, kaze jedna stara grcka poslovica, jer se on ujutro sjeca sto smo mi ostali sinoc govorili. Pravi su barbari sve rjedji, ukoliko se ne prikrivaju, jer kultura je dosegla posvuda. Totalno neznanje ili apsolutnu nebrigu za medjuodnos jela i vina gotovo je nemoguce susresti, ali svejedno mozeemo reci da postoji.

Lazni barbari, 205
Utoliko su lazni barbari rasireniji tip: to su oni koji su naculi nesto o potrebi i vaznosti slaganja jela i vina, cak i oni koji o tome imaju svoje misljenje, ali koji se prave da im do svega toga nije stalo!
U tome ima nekog paradoksalnog stida od kulture, jer se ovu drzi znakom dekadencije. Otpor prema rafinmanu, cak i kod ljudi koji su dosegnuli odgovarajuci standard, pokazuje se kao iskrivljena klasna svijest. Izigravanjem barbarstva oni pokusavaju minimizirati i maskirati svoj drustveni status, nastojeci se pokazati »prirodni«, »neiskvareni« i »narodski« ljudi, usprkos svemu sto su postigli. Zato ce oni s prezrivim osmehom odbaciti svako razglabanje o potrebi pravilnog slaganja vina i jela i iznijet ce »domace« vino, jednu vrstu za sve i u svakoj prilici: imaju oni, valjda, vaznijega posla nego da se prenemazu tamo s nekim »finesama«.
Za ovu priliku mozemo preudesiti uzrecicu Charlesa Lamba (1775-1834): Ne volim ljude koji se prave da im je svejedno sto piju: sumnjam onda u njihov ukus i u visim stvarima!

Lazni snobovi, 205
Nesto o snobovima, koje takodjer dijelimo na prave i lazne. Lazni enofilijski snob je onaj koji je zapamtio i pokupio sva moguca i najnevjerojatnija pravila o slaganju jela i vina i to, sto je najznacajnije, na na svojim mnogobrojnim putovanjima sirom svijeta.
Takvom (laznom) snobu necete lako umaci ako mu jednom dopadnete saka i ako opazi da ste se uhvatili na lepak radoznalosti. On je nepresusan izvor pricica, imena i podataka o svim mogucim vinima i jelima sto postoje na ovome svijetu i, naravno, on ih je sve kusao u obilnim kolicinama. Taj je tip posjetio sve gurmanske restorane na kugli zemaljskoj, rucao je i pio podjednako na elitnim mijestima, kao i po egzoticnim rupama u najstrasnijoj zabiti. On sve zna, a vi to ne mozete niti provjeriti, cega je on veselo svijestan, pa vas i dalje muci.
Ako uzmete ozbiljno tjerati segu, izmisljati najcudnije kombinacije jela i pila, on ce preko svega preci samo da bi sam mogao dodati svoje sasave ideje.
Lazni vinski snob ustvari niti bas ne uziva u vinu: on zna da se to od njega ocekuje, ali intimno govoreci nije mu do svega suvise stalo. Vinska kultura u ovom slucaju postaje farsa, precizno izmotavanje bez kraja i konca.

Pravi vinski snob, 206
Kod pravog vinskog snoba enofilija je pitanje licnog uzitka, ali o kojemu dovoljno pojedinosti mora procuriti u javnost. To je osoba koja i pred samim sobom izigrava vinski ritual, pa ce u osami vlastitog doma otvarati butelju vina kako se pristoji u javnosti i pred publikom, tocit ce je u casu i kusati po svim pravilima, a pijuckat ce je sa zadovoljstvom sto se sve to vidi u ogledalu njegove tastine.
On nece propustiti da se ponekom primjedbom ne zameri konobaru u restoranu ili da pred prijateljima ne natukne nesto od svog znanja, ali ce laznom skromnoscu odbijati kad ga netko titulira »poznavateljem vina« ili »gurmanom«.
Skromnost je kod ovoga pravog snoba vrhunska tastina, ali on ce barem dozvoliti da se stanovita pravila shvacaju i primenjuju elasticno i prema prilikama, dok ce lazni snob tjerati svoje do zadnje kapi vina.

Zlatna sredina, 207
Ako su ovo vladajuci tipovi ukusa s kojima treba racunati u razmatranju pravila o slaganju jela i vina – moze li se reci da postoji neki srednji, »normalan« tip? Mislim da ne moze: svi se vinopije u krajnostima odredjuju prema vinu, vole ga ili ga tek podnose, a sa istom strascu tretiraju i njegovu vaznost u odnosu prema jelu, dakle ili ga precenjuju ili ga potcenjuju. Medju ovim krajnostima nema zlatne sredine, jer je prirodnost naucenoga gotovo nemoguce postici.
Hocu reci da se nitko nije rodio sa definiranim ukusom, vec ga stice s vremenom, iskustvom i kroz greske, a tek nakon stanovita perioda ono sto je steceno moze preci u naviku, dakle u drugu narav. Pa i tada, kad je slaganje vina i jela nekome posve prirodno, gotovo urodjeno, tada kad se on oko toga vise ne mora truditi – i tada je potrebna jedna doza snobovske koketerije da bi vjestina odskocila od prosjecnosti.
Ako gostite neko drustvo i to s ljubavlju pripremljenim jelima i tocite uz to pomno odabrana vina, budite sigurni da ce se u drustvu naci oni koji nece biti svijesni ni sto jedu ni sto piju. Od tih pravih barbara jos su gori oni lazni, kojih ima mnostvo medju nasim »visim« intelektualcima, a ti ce poduzeti sve da pokvare vrijednost vase trpeze.
Ravnodusnost s kojom brckaju po tanjuru i bezveznost s kojom iskapljuju case, prave su uvrede paznji i trudu sto ste ih unijeli u to goscenje. S takvima je nemoguce izaci na kraj i najbolje je ne imati s njima daljnje veze, pa su za goscenje, ipak najprikladniji snobovi, pravi ili lazni, svejedno... Oni ce si dati truda da zapaze sto im se nudja i sudjelovat ce tako u ritualu koji opravdava sama sebe.

Obrok kao cilj za sebe, 208
Naime gurmanski obrok, s pravo odabranim vinima, cilj je za sebe i ispunjava se u svom savrsenstvu, pa je obracanje paznje na nesto drugo cista vulgarizacija. Vjencanje gastronomije sa enofilijom ima smisla samo ako se tom obredu posveti sva paznja, sto ce reci da ozbiljni ili svadljivi ili zabavni razgovori tu jednostavno ne pasu! Uzivanje u skladu jela i vina zaokruzena je cjelina u koju nista sa strane ne smije prodrijeti, a onaj koji to ne zna ili ne uvazava – neka filozofira i politizira uz sendvice i pivo!


By Branislav Cetina (Bcetina) (bgd65-172.verat.net - 217.26.65.172) on Friday, August 10, 2001 - 8:22 am: Edit Post

Dvije vazne teze, 211
Novi gastronomski Larousse, apsolutni autoritet u svim pitanjima, ovako je skratio sve dileme:

* Nikada velika slatka bijela vina uz divljac i tamna mesa;

* Nikad velika crna vina sa skoljkama i ribom.

Chablis!, 213
Chablis je jedno od najglasovitijih francuskih vina u svijetu i gotovo je svaki amater za njega cuo, ali to burgonjsko vino ne bi bilo cudo kad bi se svodilo samo na puko ime. Treca kategorija toga vina dolazi u prodaju s etiketom »Petit Chablis« prosjecna godisnja proizvodnja 3637hl i »Chablis« (15.752hl), a ova poslednja, bez poblize oznake, obicno je ona koju nasi snobovi piju po Francuskoj, hvaleci se kod kuce da su pili »Chablis«. Pa i jesu, samo sto treba znati citati etiketu na francuskim vinima. Za kategoriju iznad dolazi prvorazredni »Chablis« s oznakom porijekla (recimo »Chablis-Cote de Fontanay«), a vinograda koji na to imaju pravo brojimo dvadesetidva prosecno daju 7.894hl. Na celu stoji vrhunski Chablis iz sedam vinograda (Grands Crus de Chablis jesu: Blanchots, Les Clos, Valmur, Grenouilles, Vaudesir, Les Preuses i Bougros), koji su 1968. Godine dali 1.485hl!
Prema Enciklopediji vina i alkohola Alexisa Lichinea svi ti vrhunski Chablisi razliciti su jedni od drugih, ali svi su zlatno zuti, lagano i posebno zelenkasto obojeni, besprijekorno suhi, a obogaceni delikatnim i laganim mirisom. Oni najbolji, najraznolikiji i najbogatiji u najvecoj mjeri poseduju onu neizrecivu kvalitetu koju se naziva elegancijom, finesom i rasom!

Osnovna pravila slaganja jela i vina, 216
Prema Zlatnoj knjizi vinu (»Otokar Kersovani«, Rijeka, 1976) gde je Ivan Sokolic prema bjelosvetskim standardima »preveo« na pristupacne i najsire odredjene pojmove:

1. ostrige, skoljke i hladni rakovi - suhi pjenusac; mlada, bijela lagana vina;

2. hladna predjela (prsut, salama, sunka, kobasica, guscija jetra, pasteta i sl.) - suha bijela vina; lagane ruzice i opoli;

3. Predjela s jajima i mesom, tjestenine s mesnim umakom - lagana crna vina i opoli;

4. Juha – ne servira se vino;

5. Bijela riba kuhana i u umaku - odlezana bijela vina;

6. Plava riba pecena, przena, posirana - odlezana bijela ili lagana crna vina i opoli;

7. riba s rostilja - jaka bijela i crna vina;

8. svijetlo meso, bijela perad - bijela vina;

9. tamno meso, tamna perad - crna vina;

10. divljac i divlja perad - teska, jaca crna vina;

11. sir, jela od sira - stara crna vina;

12. kolaci i sladoled - polusuhi pjenusac; aromaticna polusuha i slatka vina;

13. voce, orasi - polusuhi pjenusac; prirodna desertna vina.

Ova vinsko-gastronomska gramatika trebala bi biti jasna i citljiva svakome tko je iole ovladao abecedom trpeze. Siroka i tolerantna, ona omogucava znatne individualne varijacije u okviru zadatih pravila, ali istinskog ljubitelja ipak drzi na dobrom putu.

Mijesanje vina, 224
Sljedi zatim predrasuda s kojom je u nas tesko izaci na kraj, a rijec je o bojazni gotovo svih nasih vinopija da je »mijesanje« raznih vina skodljivo! To je savrseno pogresno, naravno pod uvjetom da se od svakog vina pije umjereno i da ga se pije polako, a da jelo zasluzuje to mijenjanje odgovarajucih vina.
Moderni se gastronomi i enolozi slazu da je u pravoj – dakle izuzetnoj – prilici idealno sluziti i piti tri vrste vina, jedno bijelo i dva crna. S bijelim vinom se pocinje prije obroka, »jer za aperitiv – vino, uvijek vino« (Constant Bourquin) i s njime treba popratiti predjelo. Ako slijedi jelo od ribe ili bijeloga mesa, moze se prijeci na malo jace bijelo vino, a zatim na tamna mesa, pecenje i umake dolazi crno vino...
Naravna stvar da »jedno bijelo i dva crna« nije nikakav katekizam i da se mogu servirati »dva bijela i jedno crno«, ali uvijek je pravilo da je redoslijed od bijelih vina prema crnima, od laksih vina prema tezim, od mladih vina prema starima, od suhih vina prema slatkima.
Ako je i redoslijed jela prirodno i zgodno slozen, onda ce postupni redoslijed novih vina, u umjerenom tempu prijateljske svecanosti, samo samo pridonositi njihovoj kvaliteti, kao i razdraganosti drustva.
Jos je Brillat-Savarin (1755-1826), najglasovitiji francuski gastronomski pisac svih vremena i autor famozne Fiziologije okusa, ovako odlucio u pogledu »mijesanja« vina: »Hereticki je tvrditi da se ne smije mijenjati vina: jezik se zasicuje, pa nakon trece case i najbolje vino izaziva samo neodredjene utiske.«
Dakle, ako nam opijanje nije cilj, vec nam je do kompletna zadovoljstva u dobro slozenim kombinacijama jela i vina, onda bismo se mogli drzati ovakvog pravila: po tri case od svakog od tri vina! Ta kombinacija i u tim kolicinama ne samo sto odraslom coveku ne moze skoditi uz odgovarajuce jelo nego se, naprotiv, toplo preporucuje ako nam je do punog zadovoljstva. U posebnim prilikama ovo se moze malo prosiriti na kombinaciju »3 + 1«. Naime, na kraju obroka, ali nakon stanovite pauze, dobro mogu doci prirodna desertna vina ili casa sampanjca ili gutljaj konjaka ili likera uz kavu.
Vazno je samo znati da ostri aperitivi, viskiji ili domace rakije, mogu pokvariti i njbolju namjeru da se drzimo redoslijeda od tri vina. Ta zestoka pica brzo napijaju na prazan zeludac, izazivaju pretjeranu glad i u kombinaciji s vinima dovode do nezeljenih posledica. Ali, sve je ovo pricanje u prazno, u jednoj kulturi u kojoj su zestoka pica potvrda muskosti, u kojoj je opijanje uz obrok nesto svakodnevno i to opijanje na osnovu aperitiva i jednog vina u velikim kolicinama...

Konobari, Podrumari, 229,231
U stranim zemljama, narocito u Italiji i Francuskoj, restoraterima i konobarima uopce nije svejedno sto cete jesti i piti za svoj racun. Ako je restoran poznat kao imlo gurmanski – a koji se time ne dici? – onda ce vam konobar sam sloziti odlican meni i odabrati vam vino, ukoliko se ne zelite, iz finansiskih razloga, zadovoljiti kucnim, domacim gazdinim vinom. Tome je razlog sto su u tim zemljama i konobari dio vinopijske populacije, pa im je tradicija dio svakidasnjice, a slaganje jela i vina nesto kao dio nacionalnog prestiza. Pravi gurmanski restorani i restorani velikih hotela imaju, medjutim, medju svojim osobljem i pravog strucnjaka za vino. To je podrumar – francuski, sommelier – koji ima preko sebe nabavku vina za svoju kucu, ali u svom restoranu figurira kao »vinosluzitelj«, dakle savijetnik koji ce vam priteci u pomoc prilikom izbora vina. Ti savijetnici imaju posebna obiljezja i svoj alat, a to je glasovita degustatorska plitica koju nose ovijesenu oko vrata i iz koje prvi kusaju vino koje su vam ga savjetovali.

Diskusija: (o slaganju jela i vina), 231-258
Ovo je poseban fajl VINO2.doc

Prava casa, 271
Casa za vino mora biti od kvalitetnog prozirnog stakla, u obliku caske tulipanovog cvijeta na stalku (nozici). Za bijelo vino caska treba biti izduzenija i vitkija, stalak visi, a za crno vino caska iliti kupa moze biti nesto sira (otprilike obujma prosjecne jabuke ili narance), a stalak nizi, no tako da ostaje dovoljno prostora za provlacenje citavog dlana (dakle: kupa ne smije biti »srascena« s podnozjem.
Omjeri ovako opisanih casa donekle variraju, a idealne je proporcije nemoguce odrediti. Jedan francuski institut (INAO) propisao je i zastitio omjere case za degustaciju i crnih i bijelih vina, pa se u praksi mozemo okvirno ravnati prema tim dimenzijama: promjer podnozja 65mm (+-5), visina stalka 55mm (+-3), promjer stalka 9mm (+-1), visina caske ili kupe 100mm (+-2), promjer caske ili kupe u »bokovima« 65mm (+-2), promjer otvora caske ili kupe 46mm (+-2)...
Iz ovoga se moze izvuci opcenito pravilo, da je casa za bijelo vino elegantnija i visa (oko 15cm) s tim da promjer kupe »u bokovima« ne prelazi promjer podnozja, a casa za crno vino je proporcionalno niza, s dosta sirim »bokovima«. Naravno, case za sampanjac protezu se u visinu daleko iznad svih standarda, pa prelaze i dvostruku visinu casa za bijelo vino, stime sto im otvor ne smije biti suvise suzen, jer to steti osjecanju mirisa.
Ovi priblizni omjeri nisu izmisljeni iz hira, nego iz potrebe: casu s bijelim vinom drzimo za stalak (nozicu), pa je on zato vitkiji, a casu s crnim vinom obuhvacamao dlanom ispod kupe koja je sira, pa je stalak zato nizi. Naime, buduci da je bijelo vino ohladjeno kako treba, bio bi grijeh grijati casu prilikom pijenja i zato je drzimo oprezno i njezno, kao cvijet za stapku. Kako je crno vino »sambrirano« casu primamo punim dlanom, da nasa toplina jos malo pomogne ozivljavanju vina. Za sampanjac je ranije bila u modi siroka kupa velikog otvotra, na stalku, ali ona je danas napustena zbog toga sto je suvise plitka, pa se iskrenje toga dragocenog napitka prebrzo gubi.

Ritual za prvi gutljaj, 274
Dakle, ako zelimo znati sto pijemo, najpre promatramo vino u casi: gledamo kako se pjeni, kakva mu je bistrina, gledamo kakve »suze« ostavlja na staklu. Zatim vino mirisemo, u pocetku samo provlaceci casu ispod nosa, da bismo stekli dojam, a onda udisuci sve dublje i pazljivije.
Napokon vino i kusamo: postoji citava tehnika kojom se pri tome sluze enolozi, a za amatere je dovoljno reci da manji gutljaj vina ne valja prevrtati po ustima kao da ispiremo pastu za zube, ali s njime ne treba biti ni suvise oprezan kao da u ustima imamo vruc krompir.
Narocito je vazno udisanje pri ovoj fazi kusanja, jer tek kombinacija tih dojmova daje pravi pojam o nekom vinu. Sve to, dakako, vazi za prvih nekoliko gutljaja kad otvorimo flasu nekog (boljeg) vina, ali nakon tga bi bilo komicno suvise cesto ponavljati doticni ritual. Ritual je vazniji sto je vino znacajnije, premda istinski enofil nece gotovo nikad propustiti da ne posveti malo paznje i obicnom vinu.


By Branislav Cetina (Bcetina) (bgd65-172.verat.net - 217.26.65.172) on Friday, August 10, 2001 - 8:24 am: Edit Post

I jos kao tresnja na slag, Rugalica vinu Ljubomira Simovica


RUGALICA O VINU

Ako su gospodi Grcima i Latinima
spremali gozbe s ovakvim vinima,
kraljevi nasi, kukavci nam sinji,
dosta su ih i postovali Latini

Je li ovo iz mocvari zahvaceno? Slicno kisi!
Da ga pije, povratilo bi i more!
E ako smo s ovim u prosevine isli,
lepe smo neveste dovodili u dvore!

Pa zar ovim da se posvete Decani?
Ovim bi se i ale i guje plasile!
Pa zar si ovo pio, Stefane Prvovencani?
Zar ovo, despote Ugljesa? Ovo, kralju Vukasine?

Pa zar je ovo vino za patrijarha?
Ovo ambrozija? Ovo zlatno peraje?
Pijem, pa razumem Kraljevica Marka
sto pola pije, a pola Sarcu daje!

Ovo je vino zaseda u mraku!
Zaba u ustima, kandza u stomaku!
Nije ti ovo ni radost siromaku,
akamoli caru! akamoli junaku!

Ako smo ovo pred Kosovo pili,
kako smo mogli – dobro smo i prosli!
Bolje da su nam brade osmudili
no s ovim sto nam rekose: dobrodosli!

Bolje i guja da plune u lice! Bolje
i slem s vise rupa nego u svirali!
Ako smo od ovog uzimali pricest,
dosta smo milosti Bozje i imali!

S corbom po prsluku, sa stalom u glavi,
znam ja, vinopije, kako vam je bilo!
Ne moze niko ko nasi vinari
od boljeg grozdja gore vino!


Add a Message


This is a private posting area. Only registered users and moderators may post messages here.
Username:  
Password: